Nakon što sam u prošlom blogu pisao o svom pravno-životnom razvoju ovaj put ću govoriti o potrebi reguliranja izvođenja glazbe uživo. Naime, već godinama sviram po raznoraznim rock bendovima i jednostavno činjenica je da postoje dobro financijski potkovani bendovi koji si mogu priuštiti svirati za 2 pive cijelu noć. To je nešto što totalno razbija tržište i što totalno ruši cijenu. Na kraju priče, kad se sve skupa zbroji i oduzme, vrijeme utrošeno na vježbu, opremu i održavanje opreme, noćni rad i odvojenost od bližnjih, mislim da je normalno da čovjek očekuje neku naknadu. Na kraju krajeva, i članstvo u HGU (koje je potrebno kako bi se moglo odsvirati na ugovor košta). Surova je to borba za preživljavanje s kojom se i mi glazbenici, kao i poduzetnici moramo nositi. Na kraju godine, kada se sve skupa zbroji oduzme, vrlo često završimo u minusu. Statistika je takva da se bendovi na kraju najčešće raspadaju baš zato što ne vide budućnost ni u autorskom radu, a ni u sviranju nečeg što vole.

Članstvom u HGU se situacija barem donekle popravila jer i izvođači dobivaju jednu sigurnost ugovorom s vlasnikom lokala. Pregledom tih ugovora na kraju godine se može lijepo utvrditi godišnja evidencija rada, putovanja, uloženog i zarađenog novca što je super analiza kad se razmišlja što i kako dalje. Po mojem mišljenju za potpunu regulaciju bilo bi potrebno uvesti još „minimalac“, ali i neki način plaćanja glazbenika koji bi se obračunavao nekim realnim omjerom uloženog u opremu, utrošenog vremena na vježbu i ostvarenog gore na bini (što je vrlo subjektivno).

Vlasnici lokala su postali obvezni izdavati račune kada je uvedena fiskalizacija. Uvođenje nečeg sličnog za glazbenike bi barem malo drugoj strani moglo pokazati da ne plaća samo nekog tko 3 sata svira na bini, nego nekog tko je uložio puno truda, vremena i novaca u svoj hobi. Ne tražimo puno, ipak je to naš hobi, ali bilo bi lijepo barem pokriti osnovne troškove. Ha tko zna, možda jednom Raverus napravi neki software i za nas glazbenike. 😉